Čist vazduh je osnov za zdravlje i život ljudi i čitavog ekosistema. Vazduh je smeša gasova: azota (78%), kiseonika (21%), ugljen-dioksida (0,03%) i malih količina drugih gasova kao što su neon, argon i vodena para. U vazduhu se mogu u tragovima detektovati i čestice prašine, kao i bakterije.

Najznačajniji sastojak vazduha, neophodan za disanje i opstanak svih živih bića, je kiseonik.

Kiseonik je gas bez boje i mirisa, čija se količina u vazduhu ne menja, iako ga organizmi neprekidno troše. Njegovom obnavljanju doprinose biljke koje tokom procesa fotosinteze (stvaranja hrane u toku dana) oslobađaju kiseonik. Ima ga rastvorenog u vodi, što omogućava život biljkama i životinjama koje nastanjuju vodena staništa. Kiseonik potpomaže gorenje.

U vazduhu najviše ima azota. Azot je gas bez boje i mirisa, ali ne pomaže gorenje i u njemu živa bića ne mogu da opstanu. Ima ga četiri puta više od kiseonika.

Ugljen-dioksid je treći sastojak vazduha koga ima jako malo u odnosu na azot i kiseonik, ali nije beznačajan. Čovek, biljke i životinje ispuštaju ga disanjem u vazduh, a nastaje i sagorevanjem drveta, truljenjem organizama u zemljištu i vrenjem grožđa. Biljkama je neophodan, upijaju ga svojim zelenim delovima i od njega i vode, pomoću sunčeve energije, stvaraju hranu. Za razliku od kiseonika, sprečava sagorevanje i gasi plamen. Čovek ga upotrebljava za pravljenje soda-vode, gaziranih pića i gašenje vatre. U većim količinama je štetan za životinje i čoveka: ako ga udišu – ugušili bi se. Znaci trovanja ugljen-dioksidom su glavobolja i nesvestica.

Zagađenje vazduha može poticati iz prirodnih i antropogenih izvora. Pod uticajem zagađivača, vazduh dobija neprijatan miris, menja boju i prirodni sastav, jer gubi kiseonik.

Prirodni izvori zagađenja vazduha su:

  • prašina iz prirodnih izvora – najčešće sa velikih ogoljenih površina sa malo ili potpuno bez vegetacije (peščane oluje),
  • metan – emitovan tokom digestije hrane od strane životoinja (preživari),
  • radon – gas iz prirodnih radioaktivnih oblasti,
  • dim i ugljen-monoksid (CO) – nastali tokom šumskih požara,
  • vulkanska aktivnost – tokom koje se produkuju sumpor i njegovi oksidi, hlor i čestice pepela,
  • kosmička prašina slana isparenja iz okeana.

Antropogeni izvori zagađenja vazduha su:

  • čestice prašine, čađi, dima i otrovnih gasova koje ispuštaju fabrički dimnjaci i motorna vozila,
  • energetska postrojenja, čiji se rad zasniva na sagorevanju fosilnih goriva,
  • kontrolisano spaljivenje, koje se koristi u poljoprivredi i šumarstvu,
  • izduvni gasovi iz motornih i drugih vozila i prevoznih sredstava,
  • sagorevanje drveta, požari i slični akcidenti,
  • rafinerije nafte, energetska i sva druga industrijska postrojenja,
  • različite hemikalije koje se u vidu prašine ili gorenjem šire u okolni vazduh,
  • komponente boja, lakova za kosu, aerosoli iz sprejeva i drugi rastvarači,
  • deponije smeća sa kojih se izdvaja deponijski gas, metan i neprijatni mirisi,
  • vojne aktivnosti, kao što su probe nuklearnog naoružanja, toksičnih gasova (bojni otrovi), rakete i slično.
  • rashladni uređaji koji sadrže visoko isparljive freone (iako je Montrealskim protokolomupotreba freona smanjena, njihov štetan uticaj po atmosferu se ne može zanemariti jer su to jedninjenja koja imaju veliku reaktivnost i dug život u atmosferi).

Zagađen vazduh štetno deluje na živa bića: biljke zakržljaju i suše se, a životinje i ljudi obolevaju od raznih bolesti (astma, enfizem pluća i dr.)

Posledica sve veće i češće seče šuma i smanjivanja zelenih površina svakako su manje količine kiseonika, koji se više troši, a manje stvara. Štetne materije koje se izbacuju u vazduh, talože se i sa vodom rastvorene ulaze u zemljište, a zatim u biljke. Tako se uključuju u proces kruženja materije u prirodi. Gasovi i mikroskopske čestice čađi i prašine koje izazivaju promene prirodnog odnosa i koncentracije osnovnih komponenata vazduha, ponekad u atmosferu dospevaju prirodnim putem, npr. oslobađanjem usled vulkanskih erupcija i prirodnih požara, ali mnogo češće one nastaju kao posledica čovekovih aktivnosti.

Zagađeni vazduh utiče na različite načine na zdravlje ljudi i čitav ekosistem. Atmosfera služi i kao sredstvo transporta zagađujućih materija do udaljenih lokacija i kao sredstvo zagađenja kopna i vode. Zagađenje vazduha zavisi prvenstveno od tipa zagađivača.

Glavni izvori zagađenja vazduha su zagrevanje stanova, industrijske aktivnosti i saobraćaj.

Najčesće zagađujuće materije su ugljen-monoksid (CO), sumpor-dioksid (SO2), azot-dioksid (NO2), mikročestice čađi. Specifične zagađivači vazduha su i metali: olovo, kadmijum, mangan, arsen, nikal, hrom, cink i drugi teški metali i organska jedinjenja koji nastaju kao rezultat različitih aktivnosti.

Ugljen monoksid (CO) je veoma otrovan gas, bez boje mirisa i ukusa. Ovaj gas nastaje prilikom nepotpunog sagorevanja fosilnih goriva. Koncetracija od 1% CO u vazduhu je smrtonosna. Ugljen monoksid je toksičan u visokim koncentracijama i indirektno doprinosi globalnom zagrevanju kao prekursor ozona. Emisije potiču uglavnom od saobraćaja. U Evropi se emituje oko 11% od ukupne svetske emisije ovog gasa.

Emisija SO2 jedinjenja drastično je veća u zimskom nego u letnjem periodu, zbog sagorevanja fosilnih goriva. Zimski smog pojavljuje se najčešće i najviše u centralnoj, južnoj i jugoistočnoj Evropi. Zato su vlasti u državama ovih regiona krenule u kampanju za redukciju upotrebe vozila u centralnim gradskim delovima.

Koncentracija SO2 u atmosferi zapadno-evropskih gradova primetno je opala u odnosu na 1970. godinu. Pad koncentracije SO2 u atmosferi rezultat je redukcije korišćenja fosilnih goriva u zagrevanju domćcinstava.

Najveći izvor zagađenja vazduha u gradovima predstavlja automobilski saobraćaj. Smatra se da oko 60% ukupnog svetskog zagađenja potiče od sagorevanja goriva u motorima automobila. Izduvni gasovi automobila, koji nastaju sagorevanjem benzina u motoru, sadrže oko 20% ugljen-dioksida, 27% ugljovodonika i 34% azotovih oksida. Nekim vrstama benzina dodaje se i olovo, tako da i ono nalazi svoj put do atmosfere. Ako se zna da ugljen-dioksid u atmosferi prouzrokuje efekat staklene bašte i globalnog zagrevanja, da su olovo i ugljovodonici opasni otrovi koji oštećuju pluća i respiratorne organe i izazivaju sušenje drveća, a da azotovi oksidi prouzrokuju kisele kiše, jasno je da je šteta koju proizvode automobilski gasovi veoma velika.

Posledice aerozagađenja

Direktne posledice aerozagađenja su globalno zagrevanje, pojava kiselih kiša, oštećenje ozonskog omotača (pojava ozonskih rupa) i povišenje nivoa svetskog mora. Mnoga živa bića trpe direktne posledice povećanja koncentracije štetnih materija u vazduhu.

Biljke gube hlorofil i menjaju boju, postepeno im izumiru tkiva i organi, zaustavljaju se procesi fotosinteze i rasta, na kraju dolazi do sušenja i smrti.

Životinje otežano dišu, oštećuju im se disajni organi i nastaju oboljenja kao što su bronhitis, astma i rak pluća.

Mere zaštite vazduha mogu se podeliti u tri grupe:

  • prva podrazumeva eliminaciju uzroka zagađivanja,
  • druga podrazumeva smanjenje količine štetnih materija koje se ispuštaju u atmosferu, a treća obuhvata posebne mere čišćenja vazduha.

Eliminacija uzroka aerozagađenja podrazumeva uvođenje novih “čistih” tehnologija u procese proizvodnje i korišćenja “čistih” goriva. Npr. razvoj motora koji koriste bezolovni benzin doprineo je da se jedan od izvora zagađenja vazduha olovom potpuno eliminiše.

Smanjenje količine oslobođenih zagađujućih materija danas je osnovni vid zaštite vazduha. Postavljanje filtera i posebnih postrojenja za prečišćavanje izduvnih gasova i dima na fabrička postrojenja može dati dobre rezultate.

Posebnu grupu mera zaštite vazduha predstavljaju akcije ozelenjavanja prostora u kome dolazi do aerozagađenja. Podizanje zelenih površina u vidu parkova, drvoreda, živih ograda ili travnjaka popravlja kvalitet vazduha u gradu. Otporno drveće i zeljaste biljke od neprocenjivog su značaja za sve stanovnike zagađene gradske sredine.

SAVETI

  • Ne uništavajte drveće i ne palite šume! One neprekidno stvaraju nove količine kiseonika, troše štetni ugljen-dioksid, upijaju čestice čađi i prašine, svojim zelenim krošnjama upijaju i velike količine Sunčevog zračenja, čime se snižava temperatura i stvaraju pogodniji uslovi za život. Takođe, one smanjuju i gradsku buku, koja u nekim delovima grada može biti nepodnošljiva.
  • Idite peške, biciklom ili koristite javni prevoz! Gorivo koje sagori u motoru automobila stvara prosečno 2,5 kg CO2 emisije po litru.
  • Vozite pametno! Pametna vožnja održava zagađenje na minimum! Dok vozite: ubrzavajte postepeno, držite se ograničenja brzine, ne punite rezervoar do vrha, menjajte filter vaših kola. Proverite da li su Vam gume naduvane kako treba. Prijavite vozila koja se dime.
  • Ako ne morate da vozite, vozite se sa nekoliko ljudi u istom automobilu ili koristite automobil koji štedi energiju ako je to moguće. Vozite se sa kolegama ili prijateljima u jednom automobilu – čak trećina vožnji je vožnja na posao.
  • Ako kupujete nov auto tražite najefikasnije automobile koji najmanje zagađuju, ili čak električni auto koji ne zagađuje atmosferu.
  • Čistite ili menjajte filtere na klimi! Prljavi filteri blokiraju pravilan tok vazduha u sistemima, što pospešuje veću potrošnju struje!
  • Ne spaljujte nepotrebne stvari! Spaljivanjem smeća se oslobađa velika količina gasova koji odlaze u atmosferu i uzročnici su pojave kiselih kiša, koje mogu kada dospeju na zemlju da zagade vodu, zemljište i ekosisteme.
  • Sadite drveće! Podizanje zelenih površina u vidu parkova, drvoreda, živih ograda ili travnjaka popravlja kvalitet vazduha u gradu.
    Koristite motore koji rade korišćenjem bezolovnog benzina! Smanjićete emisiju olova u atmosferu.
  • Pri izgradnji dimnjaka, pokušajte da obezbedite odgovarajuće filtere za prečišćavanje! Kada jednom dospeju u atmosferu, gasovi oslobođeni tokom sagorevanja fosilnih goriva stupaju u različite hemijske reakcije, pri čemu nastaju mnoga opasna jedinjenja. Takve su sumporna i azotna kiselina, od kojih nastaju kisele kiše, koje padaju na zemlju i ulaze u ciklus kruženja vode u prirodi. Kisele kiše uništavaju šume na velikim prostranstvima, ulaze u reke i jezera, gde ubijaju ribe i mnoge druge životinje.
  • Koristite farbe bazirane na vodi! Boju nanosite četkom, ne raspršivačem! Držite rastvarače pod pritiskom!
  • Koristite ručnu ili električnu kosačicu!
  • Koristite električni roštilj! Ili koristite roštilj na propan ili prirodni gas. Korišćenjem drva i ćumura emitovaćete štetne materije u atmosferu.
  • Ne koristite peći koje se zagrevaju spaljivanjem drva i uglja!
  • Nemojte koristiti usisivače za lišće i drugu opremu koja za sobom ostavlja mnogo prašine.
  • Koristite metlu ili grabulje.
  • Vozite polako na zemljanim putevima. Čestice prašine koje ostavljate za sobom mogu uticati na zagađenje vazduha.
  • Neki proizvodi, kao hemikalije za čišćenje, farbe, lepila, sadrže opasne materije. Koristite ih pri jakom provetravanju, ili pak napolju. Koristite sigurnije proizvode, kao npr. sodu umesto specijalnih sredstava za čišćenje.